Kolektivizam, po definiciji je
osećanje čvrste povezanosti ličnosti sa kolektivom, sa
pripadnicima društva u kojem živimo, bez apsolutnih prava
pojedinaca, usklađenost sa potrebama i slobodama ljudi kojima smo
okruženi.
Upravo pomenuto, tokom celog
dosadašnjeg dela mog života prisutno osećanje, navelo me da se i
danas, u vreme veoma osetljivo za ispoljavanje bunta i kritike
društva, okrenem aktivnostima koje nisu samo u cilju zadovoljenja
egzistencijalnih potreba, aktivnostima koje se su prvenstveno
društvenog karaktera. Već nekoliko godina, životareći u ogromnoj
količini društvenog bulishit-a, bes i tuga istovremeno, naveli su
me na to da učinim pomenute debilnosti transparentnim što većem
broju ljudi, kako bi ih postali svesni i dali sopstveni doprinos za
njihovo uklanjanje. U određenim trenucima, zanemarujući čak i
privatan život, okrenula sam se pomenutim društvenim temama,
smatrajući da postoji mogućnost osveštavanja ljudi, sugrađana,
prijatelja, kao i mogućnost njihovog izlaska iz inertnosti u koju
su zapali.
Opšte dobro postalo je
je motiv moje svakodnevice. Kao pripadnik
društva koje sve više tone, truli, nisam mogla pomirljivo da
prihvatim prisutnost smrada društvenog „mulja“, koje je iz dana
u dan sve više provociralo mučninu i grč iu predelu stomaka.
Jednostavno, takav necivilizovan „vonj“ zagađuje vazduh koji
udišem, a manjak kiseonika me sprečava da koračam na ovoj planeti
tempom koji mi odgovara, koji sam zacrtala. I to ne samo meni, već i
određenom broju ljudi sa kojim delim sate u jednom danu.
Obraćajući ljudima,
nailazila sam na na podršku, saradnju, odobravanje, veliki broj
lajkova na društvenim mrežama. Sa druge strane, doživela sam i
pljuvanje, pretnje, zgražavanje i čuđenje neistomišljenika i
osude da „zapostavljam porodičan život zbog ciljeva koji nemaju
smisla i mogućnost realizacije“. A ja sam
gurala napred, ne osvrćići se na komentare i barikade na koje sam
nailazila. Crpela sam snagu od ljudi sa kojima sam sarađivala i
dobijala reči podrške.
Virus koji je zahvatio većinu
populacije, virus pasivnosti i rezignacije, odbacivanja racia i
prihvatanje mediktitetskih obrazaca ponašanja i funkcionisanja,
marginalizuje istinske ljudske vrednosti, tako da su pomenuti
obrazci, veličajući primitivizam, postali paradigma društva čiji
smo sastavni deo. Laž je postala osnovna karakteristika načina
komunikacije među ljudima, nepravda – neodvojiv deo svakodnevice,
a primitivizam i neobrazovanost sve više potiskuje nauku na marginu
interesovanja i potreba društva. Dominiraju tri fenomena kojih se
najviše gnušam, kojih se gadim! Sa koliko šljama samo udišem
preostali kiseonik!
U tom veoma iscrljujućem
pokušaju da dam svojh doprinos borbi protiv
dogmi, laži i nepravde, nailazila sam na različite forme ljudske
gluposti, nerazumevanje suštine problema... Ali barikada koju,
nažalost, nisam uspela da savladam je ljudska sebičnost. Ne u
smislu materijalnog nedavanja, već mislim na sindrom „čaure“,
čuvanja sopstvenih dupeta i zadovoljenja potreba sopstvenog ega.
Mišljenja sam da je na ovom nivou ljudske svesti teško savladiva.
To je ono što koči, demotiviše. To je glavni uzrok nastanka
„sepse“ današnjeg društva.
Lična promocija postaje
toliko očigledna i glasna i sve česće se krije iza vela navodnog
humanizma, obećavajući bolji život i društveni prosperit.
Istinski humanisti, sekularisti i ostali borci za ljudska prava
bivaju učutkani jačinom glasa kojom se promoteri obraćaju
populaciji koja ih okružuje. Popularnost, novac i zadovoljenje
sopstvenog ega postali su društveno primarne
kategorije....Tužno...
Možda ovaj tekst ima primese pesimizma, što je kontradiktorno njegovom autoru. U stvari, poenta je u apelu, pozivu na buđenje, vraćanje na racio.
Možda ovaj tekst ima primese pesimizma, što je kontradiktorno njegovom autoru. U stvari, poenta je u apelu, pozivu na buđenje, vraćanje na racio.
Alo, ljudi, trgnite se –
poješće nas primitivizam, istrulićemo u sopstvenom gnoju...breee!