среда, 17. мај 2017.

“VIRTUELNE GALAKSIJE”

Današnjica, vreme razvijenih informatičkih tehnologija, manjka slobodnog vremena, mainstream media i mediokritetskog koncepta kulture, rezultira većim brojem šarenolikih virtuelnih „galaksija“.
Njima spontano pristupamo, istražujemo, polako se stapajući sa gomilom zvezda različitog sjaja. U zavisnosti od lepote i jačine emitovanja svetlosti pojedinih primeraka, pristupamo odabranim sazvežđima. Na trenutak zastanemo, oslušnemo ritam gibanja prisutnih nebeskih tela i ako nam se dopadne, postajemo sastavni deo virtuelne populacije na duže ili kraće vreme, sve u zavisnosti koliko truda ili spontanosti uložimo za savladavanje pomenutog ritma.
Približimo se pojedinim zvezdama toliko da osetimo vrstu naelektrisanja većine atomskih čestica koje je sačinjavaju – različita naelektrisanja se odbijaju. Interesantno, u prisutnim galaksijama ne važe uobičajeni zakoni fizike – magnetno polje nebeskih tela veoma je nestabilno i najčešće zavisi od pravca kretanja galaksije u celini.
Na momente, zvezde zasijaju zaslepljujućom lepotom – da li je moguće da takva lepota zaista postoji? Tom prilikom često ni ne primećujemo nedostatak toplotne energije.
Približimo se i ostalim stanovnicima galaksije, pristupimo njihovom gravitacionom polju, započinjemo komunikaciju putem kosmičkih talasa i čestica i na taj način postajemo zajedno sastavni deo virtuelnog „crvenog pomaka“.
Da li su pomenute „galaktičke koalicije“ samo posledica trenutno dominantnog naelektrisanja, aktuelnog trenda među planetama ili je u putanju hronična potreba jedinke za kompatibilnim konekcijama?
Da li su prisutne virtuelne „galaksije“ modifikacija realnosti ili samo iluzija, posledica potrebe za begom iz realne u neku drugu dimenziju, koja nam je realno nedostupna?
Uh, ponovo zagazih u metaforu!
Galaksije, univerzum, crveni pomak… sve su to realni fenomeni – zašto onda bolje funkcioniše neka virtuelna forma kompatibilnosti? Zbog čega tražiti satisfakciju i ostvarenje sopstvene ličnosti u nekim drugim dimenzijama? Beg, strah, umor od realnosti…?
Da li postoji mogućnost modifikacije virtuelne konekcije u realnu?
Mislim da je samo do subjektivnog koncipiranja želja, potreba, ciljeva, ali i sopstvene ličnosti. Koordinate druge dimenzije su samo hipoteza, iluzija koje stvara trenutno stanje uma.
Ništa ne može zameniti toplinu dodira drugog oka sa kojim osećamo savršenu kompatibilnost u realnosti, pa makar to bila i najsavršenija kombinacija napisanih ili otkucanih karaktera.

недеља, 19. фебруар 2017.

Ne trpim laz, licemerje...podle ljude...
Mediokriteti...
E, njih se najvise gadim - to su ljudi bez karaktera, bezlicni, bez sopstvene licnosti..
Ranije sam u ljudima uvek trazila nesto dobro i vodila se tim da ce to pozitivno, sto mozda nose u sebi, ipak ispoljiti kadtad, na osnovu mog korektnog i iskrenog odnosa prema njima. 
 Nazalost, dosla sam dao zakljucka da oni nisu to u stanju, cista utopija...
Kolekivna svest pripada mediokritetima, koji cine vecinu i cija je interpretacija realnosi jednaka retardiranim jadnicima..
Sramota me sto zivim u drustvu u kojem je domimantna takav vizija zivota...ne pripadam ovde....ne pripadam ovom vremenu...
Uh...

петак, 10. фебруар 2017.

HEJTERI SOPSTVENOG ŽIVOTA?! DA LI JE MOGUĆE ZAŠTITITI SE OD SVAKODNEVNIH PLJUVAČINA?

Evo prođe još jedan dan obojen prohladno sivim nijansama zime koja polako odlazi. Razlikuje se od prethodnog po broju napravljenih koraka, izgovorenih reči i otkucanih karaktera. Već treći put započinjem pisanje ovog teksta, ne znajući iz kog ugla da sagledam temu hejtovanja, koje je sve više prisutno među populacijom ljudi koja me okružuje.
I sama pomalo „hejter“ sopstvenog života, situacija u kojima se nalazim i koje me očekuju, a da ne mogu uticati na njih, jedino mi preostaje da pomenuti fenomen sagledam sa priličnom primesom subjektivnog.
Ne, ne bih rekla za sebe da sam emotivno i socijalno labilna, niti lečim sopstvene frustracije po društvenim mrežama. Čak naprotiv – prilično sam racionalna, do te mere da mi ponekad i „zasmeta“.
Ne mogu se fokusirati na lepe stvari koje me okružuju kada ih je, nažalost, veoma malo. Ne mogu biti imuna na budalaštine koje su prisutne u svakom segmentu moga života, a rezultat su sasvim pogrešno postavljenih društvenih prioriteta. Ne mogu a da ne odreagujem na sumorna lica meni bliskih ljudi, prijatelja i kolega sa kojima sam svakodnevno u kontaktu. Kako da „hejterski“ ne odreagujem na kombinaciju cifara na odresku plate koju dobijam za posao koji volim, koji me ispunjava, na detetovo pitanje: “Mama, ove godine idemo ma more, zar ne?“, a svesna sam toga da su velike šanse da ni ovog leta ne osetimo slankast trag mora u vazduhu?
Naišla sam na nekoliko „definicija“ hejtera. Po jednima, hejteri se ubrajaju u strukturu ljudi kompjuterskih zaluđenika, prilično obrazovanih, inteligentnih,  informisnih, kojima ne odgovara „mejnstrim“ većina. Koristeći sarkazam u dijalozima (realnim ili viruelnim), ispoljavaju prezir i upućuju kritiku.
Opet, po drugima, za hejtera se kaže da je osoba koja mrzi „sve i svašta“, prvenstveno svoj život, ali i uspehe drugih, pa čaki i minimum lepog koje ga okružije. Stalno je „kritički“ nastrojen, neretko vređa i podsmeva se. Želja mu je da načinom komunikacije isprovocira bes kod sagovornika.
Postoje i oni „lažni“ hejteri, koji smatraju da je hejtovanje trend i potrebno je biti u „tom fazonu“, kako bi bio moguć „opstanak u društvu“ – tipičan medokritetski „postulat“.
Teško je u današnje vreme povući granicu između pomenutih skupina ljudi. Boraveći na društvenim mrežama, primećujem da veliki broj ljudi „hejtuje“ svakodnevicu, iskazuje nezadovoljstvo koristeći sarkazam, ali i uvrede i pogrdne reči, psovke. Nekad iz realnog razloga, a nekad na osnovu subjektivnog osećaja.
Da li je moguće sačuvati se od pomenutih „pljuvačina“ u okviru opšteg nezadovoljstva, gde su optimizam i životna energija svedeni na negativno polje ampitude? Da li je moguće sačuvati se odprovokacija isfrustrirane mase ljudi, ako smo i sami njen sastavni deo? Svaka mogućnost isključuje jedna drugu… Stvar je sopstvene oduke – diskonekcija ili ne…
Jbg… prođe još jedan dan obojen jebenim sivim tonovima zime koja polako odlazi… Mrzim je, odvratna je…!

http://www.stiklaipatika.com/2017/02/10/hejteri-sopstvenog-zivota-da-li-je-moguce-zastititi-se-od-svakodnevnih-pljuvacina/archives/5989
E, zamislite da dobijete platu, pa odvojite, recimo 500 evra, za letovanje, a ostalo trosite...Pa tako i sledeca dva meseca i…odete na more….
A zamislite- odete u postu, a tamo rade cetiri saltera i nigde nikog. Platite racune, uz ljubazan osmeh salteruse i zavrsite sve za pet minuta…. WOW!
Zamislite sada, dobijete temperaturu, ona ne spadne za tri dana, pa odete kod lekara, U Dom zdravlja, bez zakazivanja. Predate knjizicu i taman izvadite mobilni telefon da odigrate nekoliko partija saha, a ono vi na redu…zamislite samo!
E, a da li mozete zamisliti situaciju u autobusu - nema guzve, ulazi starija zena, a klinac ostavlja mobilni telefon u dzep i ljubazno ustupa mesto…zamislite samo!
Hehe….zamislite sada – neko vam kaze :”Pusti mene, ja cu, ti se odmori...” I onda vas nezno dotakne i dodir traje….do vecnosti…Uh!
Zamislite samo…I budete srecni do kraja zivota!
WOW!

понедељак, 30. јануар 2017.

“SVI OPERATERI SU TRENUTNO ZAUZETI, MOLIMO VAS SAČEKAJTE…”

Ček’ da smislim kako da započnem ovaj tekst…! Ne bih ulazila u duboka „patetično – filizofska“ razmatranja fenomena čekanja i smisla života, smatram da u većini slučajeva imamo izbor – staviti se u beskonačnost čekanja ili jednostavno, napraviti zaokret i krenuti drugim putem.
Istina, ceo život se svodi na iščekivanje nadolazećeg…uz nestrpljenje kao posledicu neizvesnosti, koja nam je neumorni pratilac, ali i izazov istovremeno.
Čoveče, astrolozi odlično zarađuju deleći „prognoze“!
Fenomen čekanja postaje aktuelan već samim činom našeg rođenja, kojim smo, a da nas niko nije pitao, ubačeni u red „osvajača“ vremena. Nesvesno, kao po automatizmu, nastavljamo dalje, čekajući jutarnju zvonjavu sata, a zatim onih 100’C kako bi zamutili „čaroban napitak“ visoke „energetske vrednosti“. Uh, treba dočekati veče!
Dan teče uobičajenim tokom, uz neizostavno cupkanje na autobuskoj stanici na kojoj nervoznim pogledom pratimo bar dva neodgovarajuća broja autobusa.
Budimo optimisti – još samo malo, stižemo!
„Molimo, sačekajte!“
Na početku života prvo svi čekamo da odrastemo, da nam se oči, ispunjene bistrom jutarnjom rosom sasuče na jakom podnevnom suncu, da se napokon oglasimo „ozbiljnim“ tonom i da počnemo nositi cipele sa visokom potpeticom ili pak, na šniranje veličine 43, da napokon postanemo „čekaoci“ u pravom smislu reči. Čekamo da se zatvore korice udžbenika iz predmeta koji se nalazi poslednji na rasporedu časova, a onda, kao po komandi, stajemo u red i ritmično virimo u mobilne telefone u nadi da ćemo ugledati dugoočekivani SMS, izveštaj o prispeću „sredstava“ na tekući račun. To samo u slučaju ako smo imali sreću i stacionirali se u firmi koja ga redovno isplaćuje…
„Everything you need… will come to you… at the perfect time…“
Čekajmo ga, sigurno će doći, strpljenja molim… samo polako… Ama, ne gurajte se, gospodine, ne preko reda!
„Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladavine njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim…obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora…“, reče jednom jedan istinski nobelovac..
Ulivati nekome nadu i davati obećanja, pothranjivati time čekanje i lažni optimizam, najefikasnije je oružje za preuzimanje vlasti nad tuđim životima. Besciljnost i objektivna nemoć efektivnog življenja, u koje smo ubačeni i u kojem se koprcamo čitavu jednu večnost, vapi za onim „… perfect time..“  i u toj trci za pomenutim momentom trošimo i onu poslednju trunku energije koju smo sakrili sami od sebe u najnedostižnijem delu svoga tela, kako bi ga sačuvali kao zametak za neki „novi početak“… I živimo za njega, nadamo se, uporno pokušavajući da ga isprovociramo.
A onda se iznenađeni nađemo pred „Bulevar of broken dreams“…
Zbunjeni zastanemo, provučemo kroz vremensku agendu ceo svoj život…Naročito se osvrnemo na period koji smo proveli hraneći se različitim kombinacijama reči – „hvalospevima nadi i optimizmu“… Šta sada? Kuda krenuti? Da li strpljivo sačekati zeleno svetlo, kako bi, kao i svi u grupi, prešli na drugu stranu ulice ili sakupili dovoljno hrabrosti i mimo „pravila,“ pretrčali put, uz reskir moguće posledice?
Vreme odmiče, potrebno je doneti odluku – čekati ili krenuti…
Trenutno je žuta boja na semaforu – „molimo sačekajte!“…

понедељак, 23. јануар 2017.

PRAZNICI SU PROŠLI… I ŠTA SADA?

Miris sveže posečene jelke isprovocirao je sećanje na šuškanje ukrasnog papira prilikom otvaranja poklona. Svake godine čekali su nas ispod novogodišnje jelke ukrašene ne baš po mom ukusu, sa previše šarenim ukrasima i velikim crvenim mašnama. Miris kuvanog vina i cimeta dopunjavao je prazničnu atmosferu u kući moje bake.
Zveckanje escajga za stolom, prepunog kojekakvih kulinarskih đakonija, na trenutke su prekidali veseli glasovi tokom večere. A onda bi baka nestajala iz prostorije i vraćala se sa tacnom punom šarenih kolača, na radost nas dece.

Stavljala bi ih na sredinu stola, uz vragolast osmeh. To je bio znak da je vreme za otvaranje poklona. Kao po komandi, svi bi ustajali od stola i nagrnuli na pokolne, uredno složene ispod jelke, sa imenima napisanim kaligrafskim rukopisom moje bake. Uz svaki poklon neizostavno su se nalazile salon bombone, uvijene u šarene šuškave papiriće.
Mama, koje boje mašne idu na jelku ove godine?“
Šta misliš o onim kariranim?… Možeš staviti njih...“
Eh te salon bombone – ukusnije su od bilo kojeg kolača…
A kugle mama?… Staviću one gravirane, zlatne… i one prskane…“
Prošaraj ih malo crvenim… šišarke stavi…“
Papiriće sa svojim imenom čuvam i danas… Imam i tri šuškava, ona od salon bombona…
Prošle su godine od tada, menjale se slike na kalendarima… Primetila sam – sve je manje snega, zime su postale hladnije – ne volim zimu!
Mama, isprobala sam sijalice – ne rade…“
Uh, kupićemo nove…“
Ushićeno, očiju punih iskričavog sjaja, otvarali smo poklone. Cimet je i dalje mirisao…
Mama, kada ćemo u nabavku?“
Plata još nije legla, trebala je biti danas. Možemo sutra, najkasnije prekosutra.“
Probijala sam se kroz masu euforičnih „robova“ novogodišnjeg šopinga. Šuškanje kesa mešao se sa batom užurbanih koraka koji su preplavili gradske ulice. Šarenilo izloga uvlačilo je poveće grupe pomenute mase sa ulica u svoje „jezgro“, velika crna rupa ogromne gravitacione sile, pa bi ih nakon određenog vremena „ispljunulo“ olakšane za koju hiljadu „vremena“. Ali teret, koji je i dalje bio prisutan u novčanicima, težio je „ravnoteži“ koja priliči apsolutnoj nuli.
Koraci se ubrzavaju, ulica tutnji…
I ove godine, mamita, u pidžamama gledamo prenos iu Beča…“
Pa valjda znaš…kao i prethodnih…“
A šta ako ne bude dovoljno pečenja, ako navrate ovi sa trećeg sprata? A Markovići, možda i oni skoknu da čestitaju…Molila bih još kilogram i po svinjskog vrata, u komadu…bez žilica…
Četiri kiligrama hleba i dve pogače, molila bih…
Mogli bi kupiti dva pakovanja sijalica, efektnije je…
Petarde… petarde… vatrometi…!
Baloni! Još balone nismo kupili… i prskalice…. zatim, crvene sveće za ikebanu… i lak za kosu – iglice na aranžmanima opstaju duže, ne otpadaju tako brzo…
E, da – šljokice! One lako otpadnu sa jelke, ali nema veze, našpricaćemo i njih onim lakom… Dva pakovanja bih molila…
Mama, požuri, uskoro će vatromet!“
„Evo me, odbrojavamo zajedno… još minut…“
„SREĆNA NOVA GODINA!!!“
„WOOW, vidi kakav vatromet!!! Ove godine je najlepši!“
SMS – „Srećna Nova godina!… Srećna Nova!… Srećno!… Srećni i veseli…!“
Miris cimeta…
Treći januar – kalendar stare godine još visi na zidu. Neka ga, lepa je ova preostala fotografija decembra – planina prekrivena snegom…
Sneg je ponovo počeo da pada…
Zazvonio je sat – buđenje…
„Evo ti, mila, novac za hleb.“
„ Mogu da kupim i burek?“
„Kupi danas samo hleb, videćemo sutra…“
Ritmično umorni koraci odzvanjaju ulicom. Bezizražajna lica bauljaju snegom pokrivenim trotoarom, pazeći da se ne okliznu. Ulični psi užurbano njuškaju oko prepunih kontejnera, u nadi da će pronaći preostale zalogaje hrane ispale iz poderanih kesa. Komualne službe počele su tek jutros sa radom.
„Na sednici Vlade Srbije izglasan je zakon o…“
„Ponovljeni teroristički napadi… broj žrtava još nije poznat….“
„Osmoro preživelih pronađeno je ispod ruševina hotela koji je u sredu uveče zatrpala lavina u centralnoj Italiji, dok se za ostalima i dalje traga…“
Crveni pomak još uvek fercera…

Miris cimeta… Kojeg cimeta?
http://www.stiklaipatika.com/2017/01/20/praznici-su-prosli-sta-sada/archives/4944

недеља, 14. август 2016.

SAVRŠENA ILUZIJA

U trenucima kada ti već i jutarnje buđenje postane besmisleno, kada i njihanje zavese u sobi postane bučno, poželiš da si deo nekog drugog kosmosa, da udahneš deo zvezdane prašine i konektuješ crnilo svojih zenica sa iskričavom širinom nekih drugih dimenzija. Tada instinktivno, kao posledica urođene potrebe homo sapiensa za prisustvom druge osobe u svojoj blizini, dotakneš iluziju. Zakoračiš u virtuelan svet, kreiraš ga prema sopstvenom nahođenju, obojiš predmete i bića sopstvenim izborom kolorita i počnes da ih volis, da uzivaš u njihovom šarenilu i efektima koje ostavljaju na tebe. Odjednom, čitav toj život dobije neki novi smisao, poskočiš do sumanutih visina… Pošnes da planiraš, projektuješ, gradiš, modeluješ “stvarnost” kako ti odgovara, dodajući u svaki segment kadrove novonastale iluzije. Počnes ponovo da posmatras noćno nebo, tražeći skrivena sazvežđa u sopstvenoj kreaciji kosmosa. I to traje…nedeljama, mesecima…Zaboraviš na broj usamljenih koraka na kružnoj putanji svakodnevice, potpuno potisneš osećaj besmisla buđenja nakon nemirne noći i izraz umornog llica u ogledalu koje kamufliraš skupo plaćenom šminkom.
I živiš, budiš se, osećaš…sve jače, punije, šire...
Svakodnevno užurbano bežiš od disharmonije zvukova u “savršenstvo” koje toliko prija davno zapostavljenim čulima.
I taman pomisliš da si napokon uspostavio balans, pojavi se nešto što ti naruši sklad ¾ takta valcera i neprimetno nametne brži ritam, sa tendencijom ubrzanja. Počneš ubrzano da dišeš – hiperventilacija, zbog povećane količine kiseonika, izaziva vrtoglavicu. Kosmos ti postane tesan…Javlja se potreba za širinom - crveni pomak je naučno dokazan fenomen. I koliko god se trudio da to sprečiš, nagomilana “masa” probija granicu i teži da se prelije u realnost – traži više prostora.
Probuđen je racio – realnost ponovo postaje aktuelna. Postaješ svestan zvuka otkucane tipke na tastaturi. Strah…konfuzija… Sve ređe ih dotičeš želeći da sto duže zadržiš zvuk savršenstva virtuelne harmonije. Probuđen racio ne dozvoljava konvertovanje iluzije u realnu galaksiju.
Ruka se zaustavi iznad tastature – diskonekcija….
A onaj jedan jedan akord doživljene harmonije zadržavaš u sebi kao neki trag da si ipak imao tu čast da doživiš "savrsenstvo", makar to bila samo iluzija…

....nakon odgledanog filma  "Her"