среда, 17. мај 2017.

“VIRTUELNE GALAKSIJE”

Današnjica, vreme razvijenih informatičkih tehnologija, manjka slobodnog vremena, mainstream media i mediokritetskog koncepta kulture, rezultira većim brojem šarenolikih virtuelnih „galaksija“.
Njima spontano pristupamo, istražujemo, polako se stapajući sa gomilom zvezda različitog sjaja. U zavisnosti od lepote i jačine emitovanja svetlosti pojedinih primeraka, pristupamo odabranim sazvežđima. Na trenutak zastanemo, oslušnemo ritam gibanja prisutnih nebeskih tela i ako nam se dopadne, postajemo sastavni deo virtuelne populacije na duže ili kraće vreme, sve u zavisnosti koliko truda ili spontanosti uložimo za savladavanje pomenutog ritma.
Približimo se pojedinim zvezdama toliko da osetimo vrstu naelektrisanja većine atomskih čestica koje je sačinjavaju – različita naelektrisanja se odbijaju. Interesantno, u prisutnim galaksijama ne važe uobičajeni zakoni fizike – magnetno polje nebeskih tela veoma je nestabilno i najčešće zavisi od pravca kretanja galaksije u celini.
Na momente, zvezde zasijaju zaslepljujućom lepotom – da li je moguće da takva lepota zaista postoji? Tom prilikom često ni ne primećujemo nedostatak toplotne energije.
Približimo se i ostalim stanovnicima galaksije, pristupimo njihovom gravitacionom polju, započinjemo komunikaciju putem kosmičkih talasa i čestica i na taj način postajemo zajedno sastavni deo virtuelnog „crvenog pomaka“.
Da li su pomenute „galaktičke koalicije“ samo posledica trenutno dominantnog naelektrisanja, aktuelnog trenda među planetama ili je u putanju hronična potreba jedinke za kompatibilnim konekcijama?
Da li su prisutne virtuelne „galaksije“ modifikacija realnosti ili samo iluzija, posledica potrebe za begom iz realne u neku drugu dimenziju, koja nam je realno nedostupna?
Uh, ponovo zagazih u metaforu!
Galaksije, univerzum, crveni pomak… sve su to realni fenomeni – zašto onda bolje funkcioniše neka virtuelna forma kompatibilnosti? Zbog čega tražiti satisfakciju i ostvarenje sopstvene ličnosti u nekim drugim dimenzijama? Beg, strah, umor od realnosti…?
Da li postoji mogućnost modifikacije virtuelne konekcije u realnu?
Mislim da je samo do subjektivnog koncipiranja želja, potreba, ciljeva, ali i sopstvene ličnosti. Koordinate druge dimenzije su samo hipoteza, iluzija koje stvara trenutno stanje uma.
Ništa ne može zameniti toplinu dodira drugog oka sa kojim osećamo savršenu kompatibilnost u realnosti, pa makar to bila i najsavršenija kombinacija napisanih ili otkucanih karaktera.