понедељак, 18. мај 2015.

SAMO NA TREN

...I desio se trenutak - vrhovi pstiju su se na tren dodirnuli i isprovocirali ubrzano vraćanje krvnih čestica do glavnog izvora njihovog ritmičkog poskakivanja. Istovremeno, prelomljena svetlost iz zenice, opazila je dubinu drugog oka - samo na tren su se pogledi dotakli.
I padala je kiša - hiljade kapi zabavljalo se praveći ciklične krugove po baricama gradskog asfalta. Samo bi im na momenat vetar kvario unapred zadat ritam nebeskog metronoma.
Utapajući se u tonove kapljičnih udaraljki, ulicom su odzvanjali koraci. Naizmenično se smenjivao crescendo i decrescendo njihovog bata.
Trenutak je i dalje trajao...I hiljadu treptaja se povezalo u drhtaj....Zatim uzdah - nečujan, nevidljiv, skriven od dubine očiju koje su čuvale u sebi znojava, isprepletena tela u ljubavnom grču sa svojim senkama u polumračnoj sobi. Duboko skriven, težio je da postane beskonačan.
Kiša je i dalje padala...
Zbunjeni automobili bezglavo su jurili niz ulicu, ostavljajući za sobom zvučne oscilacije u vazduhu, otežalom od tereta kišnih kapi.
I....samo zbog jenog dodira, jednog trenutka, nastalo je trinaest rečenica zapisanih u večnosti.

Нема коментара:

Постави коментар