Ja to želim, mogu, moram... Ne, ne moraš... Da, MORAM!
Postoji li granica do koje sežu ljudske mogućnosti? Da li je postavljamo sami, ili zavisi od situacije u kojoj se zadesimo?
Postoji li granica do koje sežu ljudske mogućnosti? Da li je postavljamo sami, ili zavisi od situacije u kojoj se zadesimo?
Korak, dva, pet... Ne mogu više!
Još samo jedan...da, mogu...moram...evo, još jedan! Možda mogu i dalje...dva, pet...
Adrenalin proradi – telo dobije neobjašnjivu energiju i poleti ka još neotkrivenim delovima svesti - tamo gde su granice nepoznate za trenutno poimanje sopstvenih mogućnosti. Svaki novi korak pojačava strast za nastavkom kretanja... Izazov priziva, želja se pojačava. Koraci se ređaju, kidajući trenutno određene granice i guraju je napred. Moram dalje...
Osvrćem se i vidim za sobom ostatke koraka na pregaženoj stazi i osvojene vrhove koji su me do nedavno posmatrali, šaljući preteću poruku da su nedodirljivi. Osećaj zadovoljstva, nalet nove energije – hoću još...moram dalje...
Odjednom - grč mišića, slabost, nemoć koju do sada nisam osetila. Gubim kontrolu nad sopstvenim telom. Osećaj straha preplavljuje. Trnci, nalik na perlice, nižu se i kotrljaju čitavim telom.
Panično nastavljam da koračam. Brojim korake – dvadeset pet...pauza... Možda još jedan korak više – dvadeset sedam...pauza... Odlično, idem dalje! Ne smem stati! Strah od blokade sopstvene energije ubrzava mi kretanje.
Još malo – granica je tu negde, veoma blizu.
Disanje se ubrzava. Halapljivo trpam u sebe kiseonik koji, iako ga oko mene ima u izobilju, trenutno predstavlja deficit u mojim plućima.
Vetar pokušava da me dekoncentriše – za trenutak uspeva. Koračam dalje. Šumovi se pojačavaju i neutrališu zvukove otežanog disanja. Prepuštam im se - hvatam ritam koji mi nameću.
Više ne brojim korake - prija mi taj harmoničan zvuk.
Zemlja postaje mekša, ubrzavam ritam kretanja... Još samo malo!
Evo, tu je! Uzbuđenje raste...! Napokon - dotakla sam je, pokidala...
A, šta se nalazi iza te granice?
Нема коментара:
Постави коментар