Tokom svog radnog veka
imala sam priliku da se družim sa velikim brojem dece. Ali, ima
jedna priča kojoj dajem poseban značaj. Ispričala mi je devojčica
čijeg se imena više ne sećam, ali tuga u njenim očima, dok mi je
pričala o svom životu, ostavila je zauvek pečat u mom sećanju.
***
Začulo se neko struganje po vratima, a zatim škljocanje brave ....
Začulo se neko struganje po vratima, a zatim škljocanje brave ....
“Gde ste gamad,
pizda vam materina?!”
“Mama...”
“Hajde uđi u
sobu, uzmi da čitas nešto, slušaj muziku - nemoj izlaziti..”
“Ali, mama...”
“Nemoj izlaziti!”
Ušao je u stan
modrocrvenog lica i zakrvavljenih očiju. Bela košulja raspasano mu
je virila iz pantalona. Šlic mu je bio otkopčan,
zaudarao je na urin i alkohol. Nesigurnim korakom, klateći se,
okačio je svoj šešir
o vešalicu u hodniku. Voleo je šešire,
imao ih je više komada, lepog dezena. Kada sam bila sama kod kuće,
volela sam da ih isprobavam pred ogledalom, zamišljajući
kombinaciju garderobe koja bi išla uz određen dezen na šeširu.
Kao i svaka
dvanaestogodišnjakinja, početak puberteta provela sam pred
ogledalom, proučavajući
svoje promene na telu i tražeći moguće nedostatke.
Dane sam
provodila na relaciji kuća – škola, a tri puta nedeljno odlazila
sam na treninge u
drugi deo grada.
Volela sam
školu...Volela i sam i samu zgradu –
bila je mala – svaku prostoriju mogla bih naći čak i zatvorenih
očiju. Odavala je utisak sigurnosti i topline. Ljudi zaposleni u
njoj, vodili su računa o svakom učeniku - znali su imena svih nas.
Drugari iz razreda pripadali su porodicama sličnim mojoj ,
osrednjeg materijalnog stanja i uklapale su se u vreme u koje se
dešava ova priča. Moja porodica, ako je tako mogu nazvati,
razlikovala se od njihovih samo po jednoj karakteristici, koja je
imala značajan uticaj na moj budući život.
“Pobegli ste svi,
majku vam jebem, gde je doček za oca, ha?!”
Dani su mi ličili
jedan na drugi. Počinjali su odlaskom u školu,
a završavali se škljocanjem brave prilikom NJEGOVOG ulaska u stan.
Radio je kao
inženjer u građevinskoj firmi.
Bio je vredan radnik - dogurao do rukovodećeg mesta. Njegovi epiteti
nestajali su prolaskom
kroz kapiju nakon oglašavanja zvona
za kraj radnog vremena. Tada se “valjalo
opustiti” u društvu “prijatelja” u obližnjoj kafani -
nalazila se preko puta naše zgrade. Videla sam je sa prozora moje
sobe.
Kako se bližilo
veče, moj pogled je sve češće bio uperen ka TOM mestu, iščekujući
u strahu pojavljivanje kariranog šešira
na izlazu pomenutog lokala. Vraćao se kući nesigurnim korakom
pijanca, zanoseći čas u jednu, čas u drugu stranu. Šake su mi već
uveliko bile ledene, a hladan znoj pojačavao je drhtanje tela.
“Mama, evo ga...”
Pogledala sam majku
i ponovo se susrela sa njenim strahom u očima. Modrice od prošle
nedelje još uvek
su se nazirale.
“Mama, moramo
nešto da uradimo, ne sme ponovo da te udari!”
“Kako misliš –
udari? Rekla sam ti da sam zapela za prag i pala... trebala si da me
vidiš kako sam se pružila , kao petokraka” – pokušala je
nespretno da zakamuflira laž humorom.
Znala sam da dobija šamare
od njega, da je šuta i zavrće ruku.
“Ručak nije podgrejan, mamu ti jebem lenju!”
“Ručak nije podgrejan, mamu ti jebem lenju!”
Sledila je
lupa tanjira ili posuđa, nalet tupih
udaraca uz prigušene krike, plač i na kraju tiho stenjanje...
Lupa vrata uz
vibracije zidova, prenela se vazduhom i u moju sobu. Ruke su mi i
dalje bile hladne i mokre, a u stomaku sam osetila bol i sve jači
osečaj mučnine. Ipak sam izašla
iz sobe i polako ušla u kuhinju. Mama je polako skupljala krhotine
razbijenog tanjira, brišući
krv sa lica. Podigla je glavu i pogledala me uplašeno: ”Beži u
svoju sobu, dete, vratiće se!”
Sada je već bilo kasno – stojao je iza mene pretećeg pogleda . Smrdeo je odvratno na alkohol pomešan sa kojekakvim izlučevinama.
Sada je već bilo kasno – stojao je iza mene pretećeg pogleda . Smrdeo je odvratno na alkohol pomešan sa kojekakvim izlučevinama.
“I ti si tu! Šta
ćeš ovde, koji
kurac, marš u svoju sobu... marš!” i zamahnuo je rukom koja je
našla cilj posred mog lica. Osetila sam toplinu tečnosti u
unutrašnjosti nosa, koja se u momentu razlila po usnama i bradi,
ostavljajući crvene tragove po podu.
Pogledi su nam se za
trenutak ukrstili i taj “krst” nosim ceo život
sa sobom, kao teret koga se ne mogu osloboditi. A trajao je samo
tren...
Okrenula sam glavu i
pogled mi se prikovao za oklagiju koja se
nalazila na stolu, sa ostacima testa koje je mama umesila za krofne.
Zgrabila sam je i najjače sto sam mogla, počela da udaram po
smrdljivoj gomili mesa koja se nalazila ispred mene. Unezveren
pogled zaklonile su ruke, ali nedovoljno – drveni predmet dokačio
je i deo njegove glave. U momentu, pijani zlostavljač našao se
na podu... nije mrdao.
Ispustila sam
oklagiju i stala kao ukopana. Nisam mogla da mrdnem sa mesta...
Počela sam da se tresem i telo je počelo da trne...Čula
sam korake kako prolaze pored mene i mama se stvorila pored tela koje
se nalazilo na zemlji.
“Rekla sam ti da
ne izlaziš iz sobe!”, viknula je.
Ja sam i dalje bila
prikovana za mesto, oklembešenih ruku, dok
mi je razmazana krv iz nosa i dalje curkala na džemper.
“Živ je...
pozvaću policiju i
hitnu pomoć”, rekla je mama.
Ubrzo se sve
stišalo. Modrice su nestale, krhotine
polupanog suđa bačene...
A ja? Da li će
modrice i krhotine u mojoj duši ikad biti ukonjene? Da li će nečiji
osmeh ipak uspeti da pobedi nepoverenje prema ljudima, emocijama?
Da li će nečiji dodir, ipak, uspeti da sruši “tvrđavu” u
kojoj sam našla
svoj savršen svet, bezbedan od svih mogućih “udaraca” i suza.
(priča napisana kao
podrška borbi protiv porodičnog zlostavljanja)
Нема коментара:
Постави коментар